Tunguska eksplozija 1908: Da li je Nikola Tesla slučajno sravnio Sibir?
Dana 30. juna 1908. godine, malo prije sedam sati ujutro, nebo iznad rijeke Tunguske u Sibiru se otvorilo.
Stub svjetlosti, jači od sunca, prešao je horizont u nekoliko sekundi. Zatim tišina. Pa onda udar, zvuk kakav niko od prisutnih ranije nije čuo, sličniji topovskoj paljbi nego bilo čemu prirodnom.
Eksplozija je u tim trenucima oborila ili spalila procijenjenih 80 miliona stabala na površini od preko 2.000 kvadratnih kilometara sibirske tajge.
Energija oslobođena tog jutra je, po nekim procjenama, premašila snagu hiljadu bombi bačenih na Hirošimu.
Iz radijusa od stotinu kilometara, lovci i pastiri su opisivali isti prizor: vatrenu kuglu, vrelinu na licu, zemlju koja se trese kao da je živa.
Domaće stanovništvo i ruski doseljenici u brdima sjeverozapadno od Bajkalskog jezera govorili su o snopu svjetlosti, jakom poput sunca, koji se kretao po nebu nekoliko minuta prije udara.
Prozori i vrata su popucali na 65 kilometara od epicentra. Putnici Transsibirske pruge, udaljeni oko 600 kilometara, osjetili su podrhtavanje voza i vidjeli odsjaj na horizontu.
Seizmografi širom Eurazije su zabilježili potres jačine 5,0 stepeni. A onda je, danima poslije, nešto još neobičnije prekrilo pola svijeta.
Noćno nebo nad Evropom je sijalo tako jako da su stanovnici Londona, hiljadama kilometara dalje, mogli čitati novine na otvorenom u ponoć.
Opservatorije u Sjedinjenim Državama su mjesecima bilježile zamućenje atmosfere, kao da je nešto fino i nevidljivo lebdjelo iznad cijele planete.
Pišem ovo gotovo 118 godina kasnije, i razmjeri te jedne jutarnje eksplozije i danas mi se opiru. Niko nije poginuo, jer je predio bio nenaseljen.
Ali ono što je ostalo iza, ili tačnije ono što nije ostalo, otvorilo je jednu od najdugovječnijih misterija modernog doba.
Šuma koja je nestala
Trebalo je devetnaest godina da bilo ko zakorači na mjesto eksplozije. Sibir je ogroman, a lokacija stotinama kilometara od najbliže željezničke stanice.
Tek 1927. godine je ruski mineralog Leonid Kulik predvodio prvu naučnu ekspediciju do epicentra, nakon što je još 1921. godine ubjeđivao sovjetske vlasti da finansiraju potragu.
Ono što je zatekao nije odgovaralo nijednom očekivanju. Krater nije postojao. Nigdje. Za eksploziju te snage, taj nedostatak udarne jame je bio, blago rečeno, neobičan.
Umjesto rupe u zemlji, Kulik je fotografisao šumu duhova. Stabla direktno ispod epicentra su i dalje stajala, ogoljena, bez kore i bez grana, poredana u redove poput telegrafskih stubova zabodenih u tlo.
Sve dalje od tog kruga, milioni stabala su ležala oborena, svako okrenuto u istom pravcu, od centra prema vani, u obrascu koji su kasniji istraživači opisivali kao leptirasti.
Gledajući te fotografije, gotovo stotinu godina kasnije, teško je odagnati osjećaj da je nešto puklo tačno iznad tog tla, a ne udarilo u njega.
Kulik je tragao za meteoritskim ostacima godinama, vraćao se u ekspedicije 1928. i 1929. godine.
Nije pronašao ništa. Nikakvog zračenja, nikakvih fragmenata, nikakvog metala s neba. Samo spaljenu i oborenu šumu, i jednu jamu koja nikad nije postojala.
Slijepa ulica nauke
Mainstream objašnjenje je, makar na papiru, jednostavno. Većina naučne zajednice se slaže da je u atmosferu ušao komet ili manji asteroid, vjerovatno širine između 50 i 100 metara, koji se raspao i eksplodirao na visini od nekoliko kilometara iznad tla, prije nego što je dotakao zemlju.
Takav vazdušni udar bi objasnio i izostanak kratera i radijalni obrazac oborenih stabala.
Problem je u detaljima. Ni nakon više od jednog vijeka istraživanja nije pronađen nijedan nesumnjiv fragment tog tijela.
U različitim periodima su predlagana i alternativna objašnjenja, od naglog sagorijevanja metana iz tla do egzotičnijih ideja o sudaru s manjim kometom.
Kao referentna tačka često se navodi i meteor koji je 2013. godine eksplodirao iznad Čeljabinska, znatno slabiji, ali snimljen desecima kamera, što je naučnicima konačno omogućilo da modeluju kako bi takav vazdušni udar izgledao.
Hipoteza o kometi ili asteroidu ostaje najprihvaćenija, ali ne i dokazana do kraja. Upravo ta praznina, taj prostor između vjerovatnog i potvrđenog, jeste mjesto gdje se rađaju druge priče.
Očajni genije
Te 1908. godine, dok je sibirska tajga gorjela, Nikola Tesla se nalazio hiljadama kilometara dalje, u Njujorku, na rubu finansijskog i ličnog kolapsa.
Šest godina ranije počeo je gradnju tornja Wardenclyffe na Long Islandu. Zamisao je bila ambicioznija od bilo čega što je tadašnja tehnologija nudila: toranj koji bi, koristeći samu zemljinu kuglu kao provodnik, slao energiju i poruke bez žica, bilo gdje na planeti, besplatno i svima.
Njegov najveći finansijer, J. P. Morgan, povukao je podršku 1906. godine, uvjeren da od projekta neće biti praktične koristi, pogotovo otkad je Marconi uspio s mnogo jeftinijim radio-prenosom.
Tesla je ostao bez novca, bez ugleda u naučnim krugovima koji su ga sve više gledali kao ekscentrika, i, po riječima njegovih biografa, na rubu nervnog sloma.
Upravo u tom periodu Tesla počinje pisati o nečemu mnogo opasnijem od osvjetljenja gradova.
U člancima i pismima iz 1907. i 1908. godine opisuje sposobnost svog predajnika da usmjerava koncentrisane mlazove energije na velike udaljenosti, dovoljno jake da unište cilj.
Decenijama kasnije će tu ideju javno nazvati Teleforce, mada će štampa, na njegovo nezadovoljstvo, uvijek koristiti popularniji naziv: zraka smrti.
Po njegovom objašnjenju, oružje nije radilo na principu zraka koje se rasipaju s daljinom, nego na principu čestica sposobnih da nose ogromnu energiju na ogromne razdaljine, bez gubitka snage.
Čovjek koji je upravo izgubio sve, u istom trenutku tvrdi da posjeduje silu sposobnu da promijeni ishod ratova.
Ta kombinacija očaja i ambicije je upravo ono što teoretičare zavjere uvijek dovede natrag do njega.
Signal za Pearyja
Postoji jedna nit u ovoj priči koja se provlači decenijama, rijetko potkrijepljena čvrstim dokazima, ali uporna.
Po toj teoriji, Tesla je baš u ljeto 1908. godine pratio sa velikom pažnjom poduhvat admirala Roberta Pearyja, koji se tada utaborio na ostrvu Ellesmere, spremajući se za pohod na Sjeverni pol.
Tesla je navodno, u nekoliko zapisa, ostavio tajanstvene napomene da Peary treba paziti na "signale" u tundri.
Teoretičari tvrde da je Tesla, u pokušaju da konačno dokaže moć svog predajnika i povrati ugled i novac, pripremio demonstraciju usmjerenu prema Arktiku.
Cilj je trebao biti spektakularan, ali kontrolisan: snop energije koji bi otopio led ili proizveo svjetlosni efekat vidljiv Pearyjevoj ekspediciji, dovoljan da uvjeri investitore i vladu u praktičnu vrijednost njegovog izuma.
Po istoj teoriji, nešto je krenulo po zlu. Snop je, navodno, prešao predviđenu putanju i, umjesto da pogodi arktički led, udario je duboko u sibirsku tajgu.
Ne postoji nijedan dokument koji ovo potvrđuje. Nijedno Teslino pismo, nijedan zapisnik, nijedan svjedok iz njegove laboratorije.
Ono što postoji je samo poklapanje u vremenu, jedna opsesija jednog genija, i jedna eksplozija bez objašnjenja.
Tišina iza brave
Tesla je umro sam, u svojoj sobi u hotelu New Yorker, u januaru 1943. godine.
Vrlo brzo nakon što je njegova smrt postala javna, predstavnici američke Kancelarije za neprijateljsku imovinu ušli su u tu sobu i zapečatili sve što su zatekli.
Razlog je bio jasan: u jeku Drugog svjetskog rata, vlada nije željela riskirati da bilo kakva Teslina tehnologija, ma koliko spekulativna, dospije u pogrešne ruke.
Desetine kovčega s papirima prenesene su u skladišta.
Elektroinženjer John Trump je, po nalogu vlasti, pregledao sadržaj i zaključio da materijal nema praktičnu vojnu vrijednost, da je "uglavnom spekulativnog i filozofskog karaktera".
Teslini biografi i danas tvrde drugačije, pozivajući se na svjedočenje jednog visokog vojnog zvaničnika koji je, nakon uvida u istu dokumentaciju, izjavio da u Teslinoj ideji ima nešto stvarno.
Papire je, nakon dugotrajne pravne borbe, naslijedio njegov nećak Sava Kosanović i poslao ih u Beograd, u Muzej Nikole Tesle, gdje se i danas čuvaju.
Ali od osamdesetak kovčega koji su prvobitno zapečaćeni, u Beograd je stiglo šezdeset. Šta se desilo sa ostatkom, niko zvanično ne objašnjava.
Ne mogu se oteti pomisli, čitajući te kasnije objavljene dokumente, da nedostaje upravo onaj dio koji bi sve razjasnio.
Ironija je da je ideja o zraci smrti, bez obzira na zvaničnu presudu da je "spekulativna", nadživjela i samog Teslu.
Decenijama kasnije, dijelom upravo nadahnut pričama o njegovom oružju, Ronald Reagan je pokrenuo program odbrane od balističkih projektila poznat kao "Zvjezdani ratovi".
Ideja koja je 1943. godine proglašena bezvrijednom papirologijom, 1980-ih je postala dio zvanične vojne doktrine jedne supersile.
Sibirska tajga je, 118 godina poslije, povratila boju.
Drvo je naraslo preko spaljenih panjeva, a hipoteza o asteroidu ostaje, za sada, najbliže onome što bismo mogli zvati odgovorom.
Ali postoji i ona druga tišina, ona iza arhivskih brava u Vašingtonu, gdje su nekad ležali Teslini kovčezi.
Jedna tišina je posljedica prirode. Druga je posljedica odluke. I dok god ta druga ne progovori do kraja, prva će uvijek imati prostora za priče koje je pokušavaju popuniti.
O autoru
Pozdrav, ja sam Aquarius.
Ova stranica je moj autorski projekat — od prve do posljednje linije koda i svakog napisanog teksta. Ukoliko uživaš u člancima i želiš podržati ovakav vid nezavisnog stvaralaštva, to možeš učiniti putem simbolične mjesečne pretplate ili jednokratne donacije.