Hatuša: Zeleni kamen čija svrha i dalje zbunjuje arheologe
U jednoj prostoriji Velikog hrama u Hatuši, drevnom gradu i negdašnjoj prijestolnici Hetitskog carstva u srcu Anadolije, stoji blok zelenog kamena težak oko tonu.
Uglačan je u gotovo savršenu kocku, stranice mu mjere oko sedamdeset centimetara, a površina mu je glatka poput stakla. Na njemu nema ni traga natpisa ili reljefa.
Iznenađujuće je to za grad čiji su stanovnici, na desetinama hiljada glinenih pločica, zapisivali gotovo sve – od državnih ugovora do recepata za pivo. Kamen usred njihovog najvažnijeg svetilišta ostao je nijem.
Grad koji se izgubio iz sjećanja
Do 1834. godine niko u Evropi nije znao gdje se taj grad nalazi, niti da je uopšte postojao.
Te godine francuski arhitekta i istraživač Charles Texier, poslat u istraživačku misiju po nalogu francuske vlade, stigao je u brdovit i tada zabačen kraj sjeverne Turske, u blizini današnjeg grada Çoruma.
Napravio je topografska mjerenja, crteže i prvi plan nalazišta, ali punu sliku onoga što je zatekao nije mogao ni naslutiti.
Usred visoravni, daleko od plodnih dolina na jugu, stajali su ostaci ogromnog utvrđenog naselja – kraljevske rezidencije, hramovi i bedemi dugi više od šest kilometara.
Texier je otkrio ruševine Hatuše, prijestolnice carstva o kojem se do tada znalo tek iz nekoliko biblijskih pomena.
Decenijama poslije njega, istraživači poput Heinricha Bartha i Ernesta Chantrea nastavili su obilaske i prve probne iskope, ali tek je Hugo Winckler početkom 20. vijeka otkrio hiljade klinopisnih pločica koje su nalazište konačno povezale s pravim imenom hetitske prijestolnice.
Od tada rad na terenu, koji danas vodi njemački arheološki institut, praktično nije prestajao.
Grad koji je jednom već izgorio
Naselje na ovom mjestu postojalo je vijekovima prije Hetita – najraniji tragovi datiraju iz šestog milenijuma prije nove ere, a krajem trećeg milenijuma ovdje su živjeli Hatijci, po kojima je grad i dobio ime.
Hetiti su ga prijestolnicom učinili tek sredinom 17. vijeka prije nove ere. Vijek ranije, asirski trgovci – čija je regionalna trgovačka mreža imala središte u gradu Kanešu, današnjem Kültepeu – osnovali su u samoj Hatuši svoju trgovačku četvrt.
Zajedno s robom donijeli su i klinasto pismo, tehniku zapisivanja koju će hetitski pisari kasnije koristiti za gotovo sve što se u carstvu dešavalo; njihov jezik danas se smatra najstarijim pisano posvjedočenim indoevropskim jezikom.
Grad, ipak, nije bio pošteđen nasilja.
Arheolozi su u slojevima zemlje iz otprilike 1700. godine prije nove ere pronašli sloj ugljenisane zemlje – trag požara koji je uništio velik dio naselja.
Prema kasnijem hetitskom tekstu, za to je bio odgovoran kralj Anita iz Kusare, koji je grad osvojio i, kako sam navodi, zasijao korov po njegovim ruševinama, uz kletvu upućenu svakom ko bi ga pokušao ponovo naseliti.
Samo jednu generaciju kasnije, hetitski vladar ipak je izabrao baš to prokleto mjesto za svoju prijestolnicu.
Ta ista prijestolnica ubrzo je pokazala ambicije veće od odbrane sopstvenih zidina.
Samo dvije generacije kasnije, kralj Muršili I poveo je vojsku dvije hiljade kilometara daleko, niz rijeku Eufrat, i 1595. godine prije nove ere opljačkao Babilon, okončavši dinastiju koju je vijek ranije utemeljio Hamurabi.
Nije uživao dugo u slavi – ubrzo po povratku kući ubio ga je rođeni šurjak, a hetitsku prijestolnicu je time gurnuo u decenije haosa.
Carstvo koje je pregovaralo sa faraonima
Do sredine 13. vijeka prije nove ere, Hetiti su izrasli u jednu od velikih sila bronzanog doba, ravnopravnu Egiptu i Asiriji.
Njihova teritorija protezala se od Dardanela do sjeverne Sirije, a trgovinu na tom prostoru kontrolisali su u velikoj mjeri.
Na vrhuncu je u samoj Hatuši, prema procjenama arheologa, živjelo između četrdeset i pedeset hiljada ljudi, na površini od skoro dva kvadratna kilometra.
Godine 1259. prije nove ere, hetitski kralj Hatušili III i egipatski faraon Ramzes II potpisali su mirovni sporazum poznat kao ugovor iz Kadeša – jedan od najstarijih sačuvanih međudržavnih ugovora u istoriji, čije kopije postoje i u hetitskim arhivama i u egipatskim hramovima.
O samoj hetitskoj vlasti, ipak, zna se manje nego o njenim ratovima i sporazumima.
U izvorima se spominje takozvani pankus, skupština koja je uz kralja imala ulogu u presuđivanju najtežih zločina, uključujući i one koje bi počinio sam vladar.
Istoričari se ne slažu oko toga koliko je ta skupština zaista ograničavala kraljevsku vlast, ali njeno postojanje ostaje jedan od rijetkih tragova da apsolutna vlast u Hatuši nije uvijek bila neupitna.
Ta moć se, ipak, iznenada ugasila. Posljednji poznati hetitski kralj, Suppiluliuma II, još je oko 1207. godine prije nove ere slavio pobjede nad susjedima, ali poslije njega u zapisima više nema nijednog vladara.
Analiza godova drveta iz obližnjeg Gordiona pokazala je da je baš u tom razdoblju, između 1198. i 1196. godine prije nove ere, regiju pogodila neuobičajeno teška, trogodišnja suša.
Arheolozi danas smatraju da je Hatuša napuštana postepeno, dok je administracija iznosila arhive i dragocjenosti, a da je do konačnog paljenja grada došlo tek pošto je prijestolnica već bila prazna.
Kapije koje su putovale
Sama Hatuša bila je podijeljena na donji i gornji dio grada.
U donjem dijelu stajao je Veliki hram, najveći vjerski objekat cijelog carstva, posvećen bogu oluje i boginji sunca.
Gornji dio, izgrađen kasnije, bio je prepun manjih svetilišta – arheolozi ih do sada broje preko trideset.
U grad se ulazilo kroz masivne kamene kapije ukrašene reljefima: Kraljevu kapiju, Lavlju kapiju i Kapiju sfingi, čiji su kipovi prikazivali stvorenja s ljudskom glavom, krilima orla i tijelom lava.
Ispod bedema na južnom rubu grada arheolozi su otkrili i poterne – uske, zasvedene kamene tunele kroz koje se u slučaju opsade moglo neopaženo izaći izvan zidina.
Najbolje sačuvana, u nasipu Yerkapı, i danas je prohodna za posjetioce.
Dvije sfinge otkrivene na južnoj kapiji poslate su 1917. godine u Njemačku na restauraciju.
Bolje očuvana vratila se u Istanbul već 1924. i bila izložena u tamošnjem arheološkom muzeju.
Druga je u Njemačkoj ostala gotovo čitav vijek – najprije u berlinskom Muzeju Bliskog istoka, potom u Pergamonskom muzeju – dok Pruska fondacija kulturnog nasljeđa nije 2011. pristala da je vrati.
Danas obje sfinge stoje zajedno u muzeju Boğazköy, nadomak ruševina iz kojih su iskopane.
Nedaleko odatle, na otvorenom svetilištu Yazılıkaya, hetitski umjetnici uklesali su u živu stijenu povorku božanstava kroz dvije prirodne kamene odaje.
U jednoj od njih dvanaest identičnih bogova, s mačevima prebačenim preko ramena, i danas stoje u nizu čija tačna svrha – kalendarska, ritualna ili oboje – ostaje predmet naučne rasprave.
Cijeli lokalitet upisan je 1986. na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Kamen koji niko nije potpisao
Taj kamen iz uvoda, uglačan i nijem, stoji u jednoj od prostorija kompleksa Velikog hrama, danas izložen suncu i kiši.
Arheolozi ga smatraju blokom nefrita ili serpentinita – minerala koji u okolnim planinama nije rijedak, ali koji se nigdje drugdje na lokalitetu ne pojavljuje u ovakvom, obrađenom obliku.
Neki istraživači pretpostavljaju da je dovučen iz Taurusa, planinskog lanca stotinama kilometara južnije; drugi misle da je jednostavno služio kao postolje za kip ili kao svojevrstan tron tokom vjerskih obreda.
Geohemijska ispitivanja sastava idu u prilog tvrdnji da mineral zaista nije lokalnog porijekla, što potkrepljuje pretpostavku da je namjerno donesen izdaleka – iako ni to ne objašnjava zbog čega.
Poređenje sa pragovima okolnih vrata pokazalo je da kamen leži niže od nekadašnjeg poda hrama, što znači da vjerovatno nije bio dio izvorne građevine iz 13. vijeka prije nove ere, nego je unesen ili premješten kasnije.
Za razliku od svega ostalog u Hatuši – dovratnika, baza kipova, hiljada glinenih pločica – na njemu nema nijednog uklesanog znaka.
Mještani ga danas zovu kamenom želja i vjeruju da ispunjava molbe onih koji ga dodirnu; arheolozi takva vjerovanja ne mogu ni potvrditi ni pobiti.
Prema Andreasu Schachneru, koji već godinama rukovodi iskopavanjima u Hatuši, ovaj zeleni blok jedini je te vrste na cijelom nalazištu.
U gradu koji je zapisao gotovo sve, jedino objašnjenje za njegovo prisustvo ostalo je nezapisano.
IZVORI
- UNESCO World Heritage Centre – Hattusha: the Hittite Capital
- World History Encyclopedia – Five Key Historical Sites of the Hittites
- Turkish Archaeological News – Sphinx Gate in Hattusa
- Staatliche Museen zu Berlin (SMB) – Agreement reached on the Sphinx of Hattusha
- Amusing Planet – The Green Stone of Hattusa
- Anatolian Archaeology – The Green Stone of Hattusa: An Ancient Enigma
- Manning, S. W. et al., "Severe multi-year drought coincident with Hittite collapse around 1198–1196 BC", Nature, 2023.
- Charles Texier, Description de l'Asie Mineure faite par ordre du gouvernement français, Firmin Didot Frères, 1839–1849.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.